Ponedjeljak,
15. listopad 2018.
Ljubav i sex

LJUBAV ŽIVOTA

Pismo fizičara Richarda Feynmana nikada dostavljeno njegovoj ženi

Žena i ljubav života ovog fizičara, tada starog tek 27 godina, umrla je od tuberkuloze. Njezina ga je smrt jako pogodila, a kakva je njihova ljubav doista bila otkriveno je tek nakon njegove smrti

Piše: Martina Crnolatec
Foto: theguardian.com

Richard Phillips Feynman (New York, 1918. – Los Angeles, 1988.) jedan je od najutjecajnijih američkih fizičara 20. stoljeća. Poznat je po radovima na polju kvantne elektrodinamike, a koliko je bio briljantan dokazuje i činjenica da je za taj rad 1965. dobio Nobelovu nagradu.

Kada se govori o njemu, obično se raspravlja o njegovim fantastičnim ostvarenjima tijekom života, što i ne čudi. Ipak, taj briljantan um je osim brojeva i prostora pojmio i nešto potpuno apstraktno – beskonačnu ljubav.

Arline Feynman, ljubav njegova života, imala je tek 25 godina kada je umrla, a Richard ju nikada nije prebolio. 2012. godine Lawrence Krauss je u biografiji o Feymanu napisao kako su oni bili srodne duše. „Oni nisu bili klonovi, već simbiotske suprotnosti – jedan je nadopunjavao drugoga. Arline se divila Richardovoj očitoj genijalnosti, a Richard je vidljivo obožavao činjenicu kako ona voli i razumije stvari o kojima on nije stigao razmišljati. Ipak, najveće što su dijelili je bila ljubav života i avanturistički duh.“


Tijekom godina zajedničkog života, Arline i Richard su izmjenjivali pisma koja su sačuvana u zbirci. Najposebnije pismo iz zbirke je ono koje joj je napisao 16 mjeseci nakon njezine smrti. To je katarstično pismo bilo zapečaćeno i otvoreno tek nakon njegove smrti. U nastavku slijedi prijevod pisma.

17. listopad, 1946.

D'Arline,

obožavam te, dušo.

Znam koliko to voliš čuti – ali ne pišem to samo zato što ti se to sviđa – pišem jer me obuzme toplina iznutra dok ti to pišem.

Prošlo je toliko mnogo vremena otkad sam ti zadnji put pisao – gotovo dvije godine, ali znam da ćeš mi oprostiti jer razumiješ kakav sam, tvrdoglav i realističan i mislio sam da nema smisla da ti pišem.

Sada znam, draga moja ženo, da je vrijeme da učinim ono što sam odgađao, a mnogo sam odgađao u prošlosti. Želim ti reći da te volim. Želim te voljeti. Uvijek ću te voljeti.

Teško mi je razumjeti što to znači voljeti te, a umrla si - ali i dalje te želim tješiti i brinuti se za tebe – i želim da ti voliš i brineš za mene. Želim imati probleme o kojima ću raspravljati s tobom – želim raditi na projektima s tobom. Nikada dosad nisam pomislio da ne možemo to raditi. Što sada? Pravljenje odjeće zajedno, učenje kineskog, nabavljanje filmskog projektora? Ne mogu li sada ja nešto raditi? Ne. Sam sam bez tebe, a ti si bila „žena od ideja“ i začetnik svih naših divljih avantura.

Kada si bila bolesna, brinula si se jer mi nisi mogla pružiti nešto što si željela i mislila da trebam. Nisi se trebala brinuti. Kao što sam ti rekao, nije bilo potrebe jer sam te volio na sve moguće načine. Sada je, očigledno, to još jasnije – ne možeš mi ništa dati, a volim te toliko da mi stojiš na putu da zavolim ikoga drugoga. Ali ja želim da ti stojiš tamo. Ti, mrtva, toliko si bolja od ikoga živoga.

Znam da ćeš me sada uvjeravati da sam budalast i da želiš da sam sretan i da mi ne želiš stajati na putu. Kladim se da ćeš se iznenaditi kad čuješ da uopće nemam djevojku (osim tebe, dušo), ni nakon dvije godine. Ne možeš tu ništa učiniti, a ne mogu ni ja. Ne razumijem to jer sam upoznao mnogo djevojaka i mnoge su bile divne i ne želim ostati sam, ali nakon dva ili tri susreta, one su poput prašine. Jedino si mi ti preostala. Ti si stvarna.

Moja draga ženo, doista te obožavam.

Volim svoju ženu. Moja žena je mrtva.

Rich.

PS Molim te, oprosti što nisam poslao ovo pismo, ali nisam znao tvoju novu adresu