Srijeda,
17. siječanj 2018.
Moda

ODLAZAK ŽUŽI

Preminula legendarna Žuži Jelinek

U 96. godini u Zagrebu preminula je Žuži Jelinek, legendarna zagrebačka dizajnerica, stilistica i kolumnistica.

Piše: Martina Crnolatec
Foto: telegram.hr

Rođena je kao Suzana Faber u Budimpešti 1920. godine kao jedina kći i najmlađe od troje djece. Njeni roditelji, oboje gluhi, upoznali su se u Budimpešti u školi specijaliziranoj za rad s gluhima. Ostali su zajedno i stvorili troje djece.

Iako je došla iz siromašne židovske obitelji, već je sa 17 godina radila kao krojačica u pariškoj tvornici Nine Ricci, a neko je kraće vrijeme radila i za poznatu modnu dizajnericu Coco Chanel. Coco je upoznala kada je ona sa svojom prijateljicom, Ninom Ricci, došla u svoju tvornicu, a Žuži je Nini izravno poručila „Jučerašnja haljina vam je bolje stajala, ova danas ne pristaje uz vaše tijelo“. Coco je stala na stranu mlade Žuži i tako je rođena naša modna ikona.

Kada je imala 21 godinu, udaje se za prvog supruga, zagrebačkog zubara, dr. Eriha Jelineka. S njime je imala dvoje djece, sina Ivicu i kći Dijanu. Žuži je 2012. godine za Večernji list prokomentirala svoj brak rekavši „Bila sam tak mlada i zaljubljena, neiskusna... Nisam znala paziti na njega. Puno sam putovala i jednom sam bila u Japanu čak dva mjeseca.“ Jednom drugom prilikom je prokomentirala svog prvog muža, pravu ljubav. „Prava ljubav ne prođe nikada. Mojeg prvog muža, Jelineka, voljela sam i s veseljem sam radila po cijele dane da bismo nešto stekli. On me je prevario s guvernantom i ja preko toga nisam mogla prijeći. Sada bih drukčije postupila. Ostala bih s njim. Još ga uvijek sanjam. Kad se moja kći razvodila, ja sam je htjela spriječiti. Rekla sam joj neka barem prije toga nađe nekoga. Nemoj bacati zmazanu vodu dok nemaš čistu. Nije me poslušala.“

Život Žuži Jelinek nije bio nimalo jednostavan, no i s 95 godina bila je prepuna života i s osmijehom na licu.

U Drugom svjetskom ratu je izgubila oba brata. „Obojicu moje braće zbog židovskog podrijetla strijeljali su ustaše, a roditelji, iako gluhonijemi, bili su dodatno kažnjeni. Morali su gledati pogubljenje svoje djece. Jedan od moje braće prije strijeljana skinuo je sat i dao ga majci. Zamislite koju je bol doživjela ta žena", jednom je prilikom prokomentirala Žuži.

Legendarna Žuži o seksu je uvijek pričala otvoreno i sve je uvijek komentirala bez zadrške i „pakiranja u celofan s mašnom“. Tako se nije sramila ni priznati da je seksom spasila roditelje od smrti u Jasenovcu zavevši talijanskog časnika. „Život svojih roditelja platila sam seksom i nije mi žao. A kaj ćete vi misliti o meni, baš me briga.“

Po završetku rata, Žuži se vratila svojoj najvećoj ljubavi – modi. Krajem pedesetih godina prošlog stoljeća započela je s revijama po inozemstvu. Po povratku u domovinu otvorila je butik u kojem se oblačila jugoslavenska prva dama, Jovanka Broz. Njen je rad bio revolucionaran pa su je domaće tiskovine nazivale ambasadoricom mode. Anegdote koje je znala ispričati, a odnosile su se na to komunističko doba, uvijek su bile ispričane u duhu dobrote, nikad ogorčenja i ironije. Posebno je voljela pričati priče o Zagrebu iz davnih dana, iz vremena kada se s roditeljima iz Budimpešte u njega preselila.

 „Sve sam postigla hrabrošću, važno je u životu biti i pošten, jer je poštenje velika ljudska vrlina.“, rekla je Žuži u intervjuu za Jutarnji list, dodavši kako je uvijek mušterijama vraćala sav preostali materijal i nikada ništa nije zadržavala za sebe. Kreacije se uvijek trudila završiti na vrijeme, i kada je bila potpuno nepoznato ime u svijetu mode, i kada je imala svoj salon na Trgu bana Jelačića. „Posebno sam uvijek držala do ljudi koji su od riječi.“

 

Žuži je tijekom života stekla ne samo duhovno, već i materijalno bogatstvo. Kada ju je novinar Jutarnjeg lista u jednom intervjuu upitao „Gospođo Žuži, ali postali ste silno bogati! Imate četiri vile po Švicarskoj, na samoj obali u Opatiji još jednu, vozite se u luksuznim limuzianama. Imate li za to neki recept?“, ona je skromno i mudro odgovorila kako „s novcem treba znati raspolagati i kada imate malo i kada imate puno“.

Žuži je za hrvatski tjednik „Gloria“ pisala kolumnu 22 godine i napisala je 1088 članaka. 2013. godine dovršila je svoju desetu knjigu „Živjeli muškarci“, sastavljenu od kolumni objavljenih u Gloriji. O njoj je napravljen i biografski dokumentarni film naslova „Mislim da ja to ne zaslužujem“, a čak je i Steven Spielberg želio snimiti film o njenom životu. Nažalost, taj film nikada nije snimljen jer Žuži nije željela provesti dvije godine u Americi, pa je odbila Spielbergovu ponudu.

Svoj optimizam Žuži je pokazivala i u vremenima kada su s godinama na red došle bolesti, lomovi i padovi. Pričala je o tome sasvim jednostavno, ne dramatizirajući nepotrebno. Uvijek je bila nasmijana, dobre volje i puna životne radosti dok je primala goste u ukusno uređenom zagrebačkom stanu.

„Sad mi je najljepše. Konačno sam u svome stanu u koji sam se kroz godine neprestano vraćala. Znaš, novac nikome nije potreban u mladosti. Kad sam otišla u Pariz, živjela sam na Trgu Madeleine, na šestom katu, u maloj sobici bez grijanja, jela sam omlete sa šunkom svaki bogovetni dan. Za mene Pariz sigurno nije bio „grad svjetla“, no sad konačno mirno živim u svojih osam soba, sretna što si mogu platiti pomoć u kući. Od svoje djece ne moram ništa tražiti.“, rekla je Žuži u jednom od intervjua za Jutarnji list.

Posljednje je mjesece provodila u domu zaklade Lavoslava Schwarza, okružena brigom i pažnjom, a veselje ju nije napuštalo ni pred kraj života, pa je duhovita, kakva je već bila, znala govoriti da ide tamo gdje su njeni muževi i da joj tamo sigurno neće biti dosadno.

23. siječnja 2016. godine doista se pridružila svojim muževima i vjerujemo da tamo gdje je ona nikome, baš nikome nije dosadno.

Počivala u miru!