Petak,
22. lipanj 2018.
Svijet profita

HRVATSKA U EU

EU fondovi su namijenjeni za projekte od kojih će najviše koristi imati Unija

Prošle su malo više od dvije godine, 1. srpnja 2013. godine Hrvatska je postala 28. punopravnom članicom Europske unije. Otprilike onoliko vremena koliko je prošlo od službene predaje kandidature do početka pregovora

Piše: Gorden Knezović
Ilustracija

Kandidatura za članstvo predana nešto više od deset godina ranije, 21. veljače 2003. godine. Službeno je Hrvatska status kandidata dobila  18. lipnja 2004. godine. Pregovori su započeli tek 3. listopada 2005. godine. Uslijedilo je skoro 6 godina složenih pregovaranja s naglim padovima i sporim napredovanjem u ispunjavanju uvjeta za članstvo.

Formalni konsenzus

Cijelo vrijeme procesa pregovaranja, unatoč konsenzusu u političkoj sferi da je članstvo u EU strateški cilj bez obzira na političko opredjeljenje, obilježili su politička optuživanja o postignutim dogovorima s predstavnicima Europske komisije o sadržaju pojedinih pregovaračkih poglavlja. Umjesto zajedničkog rada na pregovaračkim pozicijama stalne optužbe, prigovori, podmetanja ukazivali su kako je konsenzus samo formalan.

Ista praksa između suprostavljenih političkih opcija  nastavila se i nakon ulaska u Uniju. U političkoj je sferi u pravom planu korištenje fondova Europske unije, s jedne strane vladajuća struktura ističe kako je iskorištenost u najmanju ruku zadovoljavajuća a s druge strane oporba tvrdi kako su državne institucije katastrofalno podbacile u korištenju novca iz Bruxellesa. Usredotočenost članstva u Uniji na problematiku iskorištavanja europskih fondova samo je prirodan nastavak nerazumijevanja suštine same Unije.

EU fondovi nisu donacijski

Premda su sredstva iz strukturnih fondova Europske unije namijenjena manje razvijenim članicama Unije, to nipošto ne znači da se kod korištenja tih sredstava nije potrebno pridržavati stroge europske regulative, prije svega po pitanju zaštite tržišnog natjecanja i transparentnosti poslova javne nabave. To posebno treba istaknuti zbog poslovne prakse i poslovnih navika u Hrvatskoj, ali i prije toga i zbog prakse i navika rada u državnim institucijama.

Hrvatski su političari bez obzira na politički predznak još prije ulaska naše zemlje u članstvo unije voljeli istaknuti da nas samim ulaskom u Uniju čekaju sredstva koja samo čekaju da ih se zgrabi te da će nam upravo ta sredstva omogućiti gospodarski rast, smanjiti stopu nezaposlenosti i ukratko riješiti sve socijalne i ekonomske probleme. Sredstva iz EU fondova svakako su tome namijenjena, ali ona nisu humanitarna donacija, kao što nemaju ona svojstva kakva bi se mogla iščitati iz političkih obećanja.

Naime, treba prije svega znati da je riječ o sredstvima koja se dodjeljuju za dobro osmišljene i rentabilne projekte od kojih će koristi imati zemlja korisnica, ali u konačnici i sama Unija. Hrvatska se do sada nije iskazala sa postotkom iskorištenosti sredstava iz EU fondova, što jasno govori da se sredstva iz EU fondova neće sama od sebe sliti u državni proračun.

Poljski poučak

Jedna od bitnih stvari na koju se mora ukazati kod apliciranja na sredstva iz EU fondova, upozorava Diana Antičić, osnivačica i vlasnica zagrebačke tvrtke koja se prije svega bavi financijskom forenzikom Forenzika Prima, jesu strogi zakonski propisi Bruxellesa. Navela nam je primjer iz Poljske, zemlje koja je primjer u korištenju EU fondova, o deset građevinskih djelatnika i direktoru vladine agencije za izgradnju cesta koji su optuženi u prosincu 2013. godine od poljskog tužiteljstva za udruživanje u kartel kako bi pobijedili na javnim natječajima iz 2009. godine. Kaže kako ta činjenica dovoljno govori o budnosti kontrolnih institucija EU. U tom je slučaju Bruxelles zbog kršenja zakona Poljskoj stopirao čak skoro pet milijardi eura za projekte koji su pod ingerencijom poljske agencije za izgradnju cesta.

„Prošle je godine po istoj osnovi pokrenut postupak protiv rumunjskog opskrbljivača električnom energijom. Naime, Europska komisija pokrenula je službeni postupak protiv tvrtki OPCOM i Transelectrica s ciljem utvrđivanja zlorabi li jedini opskrbljivač električnom energijom u Rumunjskoj svoj vodeći položaj na tržištu. Komisija je zabrinuta zbog mogućnosti da OPCOM provodi diskriminaciju nad tvrtkama na temelju njihovog podrijetla ili zemlje u kojoj su osnovane, kršeći tako Ugovora o funkcioniranju Europske unije. Da se ne popušta lako kada su u pitanju istrage o kartelima govori u prilog  činjenica kako je početkom 2013. Komisija poslala i drugi prigovor tvrtkama ENI i Versalis zbog udruživanja u kartel proizvođača sintetske gume nakon presude Općeg suda Europske unije. Europska komisija obavijestila je tvrtku ENI S.p.A i njenu podružnicu Versalis S.p.A., koja se prije zvala Polimeri Europa S.p.A., da im namjerava podići visinu kazne za 50% zbog ponovljenog prekršaja, što će ih koštati 90,75 milijuna eura, a u kontekstu istrage o kartelu proizvođača sintetske gume. Komisija je u studenom 2006. odredila plaćanje kazni ovim dvjema kompanijama zbog sudjelovanja u kartelu u ovom sektoru“, ispričala nam je Antičić.

Čega se treba čuvati

Europski zakon o sprječavanju kartela donesen je na temelju dva središnja pravila iz Ugovora o funkcioniranju Europske unije. Prvo, ugovori između dva ili više nezavisnih tržišnih opskrbljivača koji ograničavaju tržišno natjecanje zabranjeni su po Članku 101. Ugovora. Ta odredba obuhvaća horizontalne ugovore (između stvarnih ili potencijalnih konkurenata koji posluju na istoj razini lanca opskrbe) i vertikalne ugovore (između tvrtki koje posluju na različitim razinama, primjerice između proizvođača i distributera). Samo je ograničeni broj iznimki predviđen tom generalnom zabranom. Najočitiji primjer protuzakonitog postupanja koje krši odredbe Članka 101. udruživanje je u kartel konkurenata (što može uključivati namještanje cijena ili dijeljenje tržišnog udjela). Drugo, Članak 102. tog  Ugovora zabranjuje kompanijama koje drže vodeće položaje na nekom tržištu da zlorabe taj položaj, primjerice naplaćivanjem nelojalnih cijena, ograničavanjem proizvodnje, ili izostankom inovacija na štetu potrošača.

Ugovori su gotovo uvijek protuzakoniti ako njima potpisnici pristaju: namještati cijene, ograničavati proizvodnju, podijeliti tržišni udjel ili kupce, namještati maloprodajne cijene (između proizvođača i njegovih distributera).