Subota,
21. travanj 2018.
Tenis

JOŠ JEDAN BOLAN UDARAC

Osijek - grad na margini marginalizirane regije

Slavonija, koja je odgojila i još uvijek odgaja vrhunske sportaše i hrvatske reprezentativce, postupno je izbrisana sa mape svih velikih sportskih događanja

Piše: Slaven Matičić
Foto: Hina

Osječani posebice, ali i ostatak Slavonije prošloga su tjedna prolazili kroz još jedan put degradacije, kažem još jedan jer su se žitelji toga područja ovakvih situacija nagledali i naslušali. Riječ je dakako o sportskom spektaklu koji je upravo to na kraju i postao, nekako čini se usprkos tome što to nitko od podobnih nije htio. Htjeli su to Franko Škugor, Marin Draganja, Nikola Mektić i Ante Pavić, a u tome su itekako uspjeli bez obzira na poraz u konačnici. Dokaz tome pogledajte u videu.  

Teniska poslastica, osmina finala Davis Cupa, za Osječane vjerojatno jedina i posljednja prilika pogledati uživo velikog  Nadala u okršaju s hrvatskim teniskim asevima poput Čilića, mladog Ćorića ili Dodiga, ostala je nedosanjan san baš kao i brojni derbiji u režiji hrvatske nogometne, ali i svih ostalih nacionalnih reprezentacija. Iz raznih razloga, skrivenih ili ne, otkazali su svi navedeni domaći reketi, neki već ranije, neki u zadnji tren, a samim time niti Rafaelu Nadalu nije bilo do dolaska u ovaj gradić na margini kojeg očito i domaći sportaši izbjegavaju. Niti poznatom Španjolcu vjerojatno nije bilo jasno zašto je tome tako, ali što je sigurno, sigurno je, pa najbolje stoga zaobilaznim putem. 

Hrvatski nogometni savez na čelu sa "ovegorelistom" Osijeku i Vinkovcima već godinama spušta tek mrvice ispod stola u vidu najmanje atraktivnih protivnika, a gle velikog čuda, niti Europsko prvenstvo u rukometu iduće godine kojemu je upravo Hrvatska domaćin neće posjetiti slavonski kraj. Ne tako davno sagrađena dvorana Gradski vrt, koja je uzgred rečeno jedna od najisplativijih u Hrvatskoj, nekim neobičnim slovom propisa ne zadovoljava uvjete natjecanja.  

Kao da nije dovoljno što je ratom osakaćena Slavonija kao regija zanemarena u ekonomskom, infrastrukturnom, rukovodstvenom i općenito svakom razvojnom smislu, sada se sve veći komad sportske scene, ponovno kažem, možda svojevoljno, možda ne, odlučuje na pranje ruku od osiromašenog slavonskog puka. Sve prethodno se da istrpjeti i podnijeti, novac dođe i ode, dobro bi nam došle nove škole i bolnice, ali barem imamo još ove stare pa ćemo se snaći nekako, no sport u Osijeku se oduvijek doživljavao kao onaj poticaj i inspiracija što nas gura dalje kroz sve ove nedaće. Tako je zapravo i u cijeloj Hrvatskoj. Sportska smo nacija, imamo nevjerojatno puno tog sportskog zanosa i žara, kako igračkog tako i navijačkog. Problem je u tome što Slavoniji elitnog međunarodnog sporta već godinama nedostaje u tolikoj mjeri da to uistinu boli i vrijeđa, a kada se eventualno i ukaže prilika kroz nekakve individualne napore, to obično bude srezano u korijenu.  

I unatoč ili bolje rečeno usprkos svemu tome, Slavonija je svaki sportski trud nagradila ogromnom količinom navijačke energije. I svakog puta se svi čude, čitava Hrvatska, pa nekad i stranci, kako su se Osječani izdigli iznad svih negativnih emocija i priredili navijački spektakl, čak i kada to nije bilo zasluženo. Ali valjda to tako biva - što više daš, to manje dobiješ zauzvrat.  

Kruha i igara, izreka je koja se često koristi u onom posprdnom momentu kada se ljudskoj psihi izruguje na način da se ispunjava osnovna fizička i osnovna psihička potreba, zanemarujući apsolutno sve ostalo. U Slavoniji bi većina i to objeručke prihvatila, jer kruha na ovom području potencijalne europske žitnice sve češće ponestaje (ako ne vjerujete pitajte slavonsku koloniju u Dublinu, Frankfurtu ili Beču), a pravih igara se malo tko sjeća, tek možda oni stariji. Kruha i igara, samo dajte, Slavoncima bi i to bio nekakav početak.