Petak,
17. kolovoz 2018.
Turizam

ŽIVOT NA INOZEMNOM OTOKU

Otok i energija njegovih otočana

Tek kada odete živjeti u svijet upoznate ljude.

Piše: Matea Mage
Foto: Matea Mage

Svaki dan u pauzi od posla odem ja tako na jednu plažu u jedan mali beach bar popiti kavu. Ponukana svojim poznanicima počela sam pričati na svom jako lošem ruskom sa gospođom koja tamo radi. Primjetila sam da je jako vrijedna i pomislila sam da je to njen bar. Par dana nakon, čekala sam autobus na lokalnoj stanici gdje je i ona sjedila. Odmah sam započela sa njom razgovor. Ispostavilo se da je iz Kazahstana. Tu živi sama već tri godine. Pričala mi je o sebi i o svojoj djeci koja su ostala u Kazahstanu jer su već velika. Nije ona vlasnica ničega, već samo rijetko vrijedna radnica. Nakon 15 minuta razgovora sa njom ja sam se osjećala bogatom jer to nije bio jedan od onih razgovora nakon kojih se osjećate umorno, kada vam je energija isisana. Ovdje je netko odlučio sa mnom podijeliti pozitivnu energiju. Razgovor sa njom me je ponukao na razmišljanje da pitam samu sebe sa kime se još osjećam tako u ovoj stranoj zemlji.

Zahvaljujući svom življenju u Dubrovniku i radu u turizmu ja sam doista imala prilike svaki dan upoznati nove ljude iz cijelog svijeta. Sa nekima sam se sprijateljila i dan danas se čujemo. Razmjenjivali smo priče o kulturi i društvu naših država. Učila sam sa njima nove riječi na njihovim jezicima. No, to su bili ljudi koji dođu i pođu. Uglavnom su to bili bogati ljudi jer kao što je svima poznato za Dubrovnik se treba isprsiti. Tek sada ovdje imam priliku provoditi vrijeme sa ljudima iz cijelog svijeta, koji ostaju tu gdje sam i ja. To su ljudi koji se muče ovdje i rade kao i ja. I doista stvarno sklopila sam poznanstva sa ljudima iz cijelog svijeta (Afrika, Italija, Španjolska, Rusija, Srbija, Crna Gora, Hrvatska, Kazahstan, Kuba, Irska, Engleska). No sada dolazimo do odgovora na pitanje sa kime se ja tu u biti osjećam lijepo.

Sve ovo što ću napisati u narednim redovima je moj subjektivni. Netko drugi tko dođe ovdje će možda sve drugačije doživjeti. Sve ovisi o vašem pragu inteligencije i tolerancije ljudske gluposti. Živim u pansionu u kojem je voditeljica Kubanka sa njom često pričam o politici, glazbi i socijalnim problemima. Radeći svoj posao imala sam priliku upoznati predivnu Kubanku Ivett s kojom sam provela sate i sate pričajući o povijesti Kube i Jugoslavije, o komunizmu, o umjetnosti. Ona je mene učila španjolski, ja nju engleski. Također u svojoj poslovnoj okolini imala sam prilike upoznati Hrvata i Srbina koji rade zajedno za istu firmu. Obojica su se odmaknuli od mržnje koje su naše zemlje stvorile, Hrvat prije 26 godina, a Srbin prije 18. Evo ih sada njih dvoje zajedno svaki dan dijele zarađeni novac i piju kave. Moja šefica je Ruskinja, ona poštena i stroga Ruskinja. Voli da je sve na mjestu, ali nikad neće vikati i nikad vas neće iskorištavati. Kada dođe na posao zagrli me kao da mi je starija sestra, svaki put me nauči neku novu rusku riječ. Ulični prodavači iz Afrike žive jedan težak život. Po cijele dane prodavaju naočale ili torbe, a njihove žene pletu pletenice. Mnogi će reći da su oni bezobrazni. No, to će uglavnom reći bezlične osobe koje vječito žive u strahu od drugačijeg nego što su oni sami. Ako im pokažete stav i ljubav, oni će shvatiti da niste nekakav "mlakonja" i pružit će vam ljubav i prijateljstvo. Morate shvatiti da se ti ljudi nisu rodili u najboljim uvjetima i naravno da će njihov prvi pristup biti pomalo opasan, ali to je samo obrana od ljudi koji misle da je cijeli svijet njihov, od onih koji su ih godinama mučili. Eto sa tim ljudima se ja osjećam lijepo i nakon priče sa njima pozitivno gledam na život. Sve svakodnevne brige tada lakše podnosim.

Sada se pitate, a što je sa ovim drugima i ja se pitam isto. Upoznala sam ja tu puno ljudi iz drugih zemalja, kao što su Talijani i Španjolci. No, znate to su oni razgovori nakon kojih se osjećate umorno. Svaki dan sam sjedala u jednom talijanskom kafiću. Možda je moja krivica jer razumijem jezik i onda se ne mogu prestati čuditi o kakvim glupostima ti ljudi pričaju. Nema tu ništa intelektualno. Samo tko će kome i kada nešto smjestiti. To su vam pusti tračevi. S vremenom učeći jezik svaki dan sve više i više shvatila sam da su i Španjolci takvi. Oni kao da ne poznaju razgovore o umjetnosti, povijesti, politici, društvu. Najveća umjetnost im je plesanje i pjevanje za vrijeme trajanja pjesama kao što su: „Despacito“. Stariji još i znaju koju pametnu reći, mlađe generacije su problem. Napominjem ovo nije generaliziranje ovo je moje viđenje situacije, moj osobni doživljaj koji sam sa vama podijelila. Ja ne kažem da sam ja pametnija ni bolja od navedenih. Smatrajte da sam ja gluplja, ali to jednostavno nije ista valna duljina inteligencije.

Objašnjenje je u obrazovanju, mislim djelomično objašnjenje. Škole zemalja bivše Jugoslavije su puno teže nego talijanska i španjolska. Ja iskreno mislim da su teže nego iti jedna igdje drugdje na svijetu. Mi moramo znati sve o svima: povijest, kulturu, politiku. Onda još moramo znati obavezno engleski jezik i još barem dva ako mislimo zaraditi lovu. Jer naravno u turizmu je lova. Naša televizija ima prijevod, a ne sinkronizaciju. Mi od malih nogu slušamo sve jezike (uglavnom engleski), a onda ispod čitamo prijevod. Na taj način većina nas i nauči strane jezike. Mi gledamo filmove i slušamo glazbu iz cijelog svijeta. Talijani i Španjolci ne! Njihove televizije su sinkronizirane i centrirane uglavnom na zbivanja u njihovoj zemlji, na njihove filmove, serije i glazbu. I tu nastaje zatupljenost, uski vidici gledanja na svijet. Još ako se takvom gledatelju oduzme obrazovanje, onda on nije sposoban za intelektualni razgovor. No, Kuba također ima sinkroniziranu televiziju. Kubanci ne uče engleski kao mi, već su odrasli ljudi na nivou naših vrtića sa znanjem engleskog jezika. Kako to da sa njima jedna polu Hrvatica, polu Crnogorka može tako ugodno razgovarati. Društveno uređenje? Povijest? Politika? Ja neću odgovorit. Vi odgovorite! U biti pođite negdje u svijet, doživite, zapitajte se i onda si odgovorite. Naravno, kao što sam već navela vaše iskustvo će možda biti potpuno suprotno od moga.

Samo još jedna bitna stvar vezana za moj dosadašnji život na Tenerifima. Ovdje se talent i znanje cijeni. Ako nešto znate raditi i ljudi vas snime vama je posao osiguran. Ovdje ništa nije lako i ovdje ne teče med i mlijeko.  Jedan moj prijatelj mi je rekao da ovaj otok može biti raj, a može biti i pakao. Zavisi samo o vama. Ako ste lijeni i ako ste i dalje navikli da vas mamica i tatica maze i paze, neće vam biti dobro. Vrlo vjerovatno ćete se vratiti plačući. Ako ste spremni i voljni radit, ako imate pozitivan duh i vjeru u samoga sebe onda je ovaj otok vaš. No, zapamtite ništa nije lako. O cijenjenju talenta i poslovima ću se više posvetiti u nekom drugom nastavku tenerifske priče. Hasta Luego!