Petak,
14. prosinac 2018.
Svijet profita

POZITIVAN PRIMJER

Slovence nije dovoljno samo prisluškivati

Samo prije dvije godine u najutjecajnijim svjetskim poslovnim medijima te u stručnim krugovima ozbiljno se spekuliralo kako bi Slovenija mogla biti novi Cipar i da će joj za sanaciju banaka trebati pomoć EU i MMF-a

Piše: Gorden Knezović
Foto: Ilustracija
Koliko je stanje bilo ozbiljno ukazivalo je i upozorenje Sloveniji iz Europske komisije da bi mogla postati prva članica Europske unije koju će kazniti zbog lošeg stanja u ekonomiji.

Prije dvije godine Grčka nije uočena kao ozbiljan problem

Naime, prije dvije godine u sklopu “procedure za makroekonomske ravnoteže”, kojom Europska komisija pokušava uočiti problematične ekonomske trendove u državama članicama prije nego što oni postanu kritični, dvije su države (Cipar i Slovenija) početkom 2013. godine dobile rok do 29. svibnja te godine da provedu ozbiljne i hitne reforme. Zanimljivo je da tada Grčka još nije bila uočena kao država koja ima ozbiljnije makroekonomske ravnoteže. Od Slovenije se tražilo da poveća konkurentnost i sanira banke. Kao slovenske probleme Komisija je uočila i prezadužena poduzeća, nedokapitalizirane banke ovisne o državnom kapitalu koje prijete cjelokupnoj ekonomiji, proračunski deficit, nedostatak reformi radnog zakonodavstva, slab gospodarski rast. Položaj Slovenije je, doduše, u početku još bio savladiv, ali pretjerane makroekonomske neravnoteže brzo su se gomilale. „Da bi zaustavila i preokrenula taj trend, Slovenija sada mora djelovati brzo i odlučno“ upozorio je tadašnji europski povjerenik za monetarna i ekonomska pitanja Olli Rehn.

Prema podacima OECD-a navodilo se kako su slovenske banke opterećene s čak sedam milijardi eura loših kredita, odnosno petinu slovenskog BDP-a, pa su, na primjer u Washington Postu, zaključili da će Sloveniju trebati spašavati od financijskog sloma. Čak su iz Instituta za međunarodne financije, koji okuplja 450 najvećih svjetskih banaka, tada pozivali EU da iz Europskog stabilizacijskog mehanizma (ESM) Sloveniji “iz predostrožnosti” dodijeli 10 milijardi eura kredita jer bi joj do 2015., ovisno o gospodarskom rastu, moglo nedostajati između 9,3 i 11,8 milijardi eura. Ni u Sloveniji stručnjaci nisu imali drugačije mišljenje pa je prema tada kolumnista lista Finance, Dejan Steinbuch, tvrdio Slovenija još može izbjeći traženje pomoći, ali da će biti upitno kako će financirati javni sektor i što će biti s kreditnim rejtingom. Slovenija je imala u travnju 2013. godine praktično samo dva mjeseca za iznalaženje rješenja dubioza u financiranju javnog sektora i ogromne rupe u bankarskom sektoru koje su bile u državnom vlasništvu, prije svega Nove Ljubljanske banke i Kreditne banke Maribor, dviju najvećih slovenskih banaka.

Tada je i bivši ministar gospodarstva u vladi Boruta Pahora, profesor na Ekonomskom fakultetu u Ljubljani, Matej Lahovnik, tvrdio da će Slovenija morati sredinom 2013. godine posuditi između tri i četiri milijarde eura kojima bi financirala državni dug , proračunski deficit i sanaciju banaka. Sretnom okolnosti se smatralo što je posuđivanje novca na međunarodnom tržištu u to vrijeme bilo jeftino.

Niz slabosti i jedna prednost

Slovenija se suočavala s nizom strukturnih problema, od ogromnih dubioza u državnim bankama, ogromnog udjela države u gospodarstvu, Slovenija je tada imala najviši udjel državnog vlasništva u gospodarstvu od svih članica Unije, suočavala se s rizicima koruptivno-klijentelističkog miješanja u gospodarstvo, neprovođenjem strukturnih reformi zbog čega su državnu blagajnu opterećivali skupa državna administracija, ogromnim socijalnim teretom, nepovjerenjem stranih investitora... U to se vrijeme Slovenija suočavala i s korupcijskom aferom tadašnjeg premijera Janeza Janše koji je prije smjene započeo s reformama, prije svega stvaranjem tzv. loše banke, rezovima u socijali...

Sloveniji je tada malo stvari išlo na ruku, kao, na primjer, struktura gospodarstva koja se temeljila na industriji i izvozu za razliku od tada usporedivog Cipra čija se ekonomija temeljila na bankarstvu. Prednost Slovenije bile su, kako je govorio slovenski ekonomist Jože Mencinger, godišnja vrijednost izvoza od 25 milijardi eura čime se ostvarivao suficit na razini od 2,5% slovenskog BDP-a.

Slovenska je Vlada u takvoj situaciji djelovala brzo i poprilično odlučno, bez ikakvog oslanjanja na Bruxelles ili MMF, iznađeno je oko 10 milijardi eura za saniranje banaka (skoro  polovicu od toga Slovenija je iznašla u domaćim izvorima, tako da je već krajem 2013. godine bilo jasno da je Slovenija na sigurnom putu saniranja svojih banaka. Usto, Ljubljana je odlučno provodila mjere štednje za popravak javnih financija. Mjere slovenske Vlade pokazale su se uspješnijim od očekivanih tako da je očekivani negativni trend BDP-a od 1% pretvoren u rast od čak 2,6% u 2014. godini. Za ovu godinu u Sloveniji se očekuje nastavak takvog trenda, odnosno rast BDP-a od 2,5 posto. I uz spašavanje banaka Slovenija je u prošloj godini svela proračunski deficit na 4,9%, prije svega zahvaljujući prodaji dijela državnih tvrtki te provođenjem odlučnih strukturnih reformi obrazovanja, mirovinskog sustava, poreznog sustava te prilagođavajući poslovno zakonodavstvo.

Sloveniju sada naravno više nitko ne uspoređuje ni s Ciprom niti s Grčkom nego se u onim medijima i stručnim krugovima koji su joj prije dvije godine predviđale loš scenarij uspoređuje s Hrvatskom, naravno na štetu mlađe članice Unije.

Zašto nam je 'bliža' Grčka od Slovenije

U Hrvatskoj se, naime, sve češće malodušno uspoređujemo s Grčkom, no bilo bi bolje da malo više gledamo i analiziramo prve susjede, i, zašto ne reći i to, ponešto i naučimo od njih. Kada svjetski ekonomisti analiziraju neočekivan ekonomski obrat kod naših susjeda kao usporedba im služi i naša zemlja. Naime, obje zemlje naslijedile su iz bivše zajedničke države glomazni i skupi te neučinkoviti državni aparat, naslijeđene koruptivno-klijentelističke sklonosti. I tu uglavnom prestaju sličnosti. Jedina prednost u usporedbi koja je na hrvatskoj strani je što smo mi, za razliku od Slovenije, proveli privatizaciju banaka čime smo izbjegli bankarsku krizu u kojoj se našla Slovenija. Ključna komparativna prednost Slovenije je industrija. Dok je u Hrvatskoj uništavana proizvodnja u Sloveniji je zbog sačuvane industrije robni izvoz 4,5 puta veći nego hrvatski, izvoz čini 77 posto slovenskog BDP-a u odnosu na 44 posto u Hrvatskoj. Kako smatra ekonomski analitičar Hypo Alpe Adria banke u Hrvatskoj Hrvoje Stojić to nije jedina slovenska ekonomska prednost koja je ostavila Hrvatsku u sedmogodišnjoj krizi za razliku od Slovenije koja od prošle godine ima jedan od najvećih stopa rasta BDP- u novim članicama EU. Jedina objektivna prednost na strani Slovenije je u činjenici da je u EU ušla ranije devet godina te je time stekla značajnu prednost u korištenju europskih strukturnih fondova.

Stojić kaže kako ekonomski oporavak u zemljama srednje i jugoistočne Europe započinje upravo povećanjem izvora u čemu Slovenija s jačom industrijom ima značajnu prednost nad Hrvatskom. Nakon porasta izvoza, smatra Stojić, uslijediti će rast investicija, a kao treća posljedica ekonomskog oporavka uslijediti će rast potrošnje. Smatra i kako je slovenski ekonomski oporavak ubrzan  s nekoliko odlučnih i dosljedno provedenih odluka Vlade u Ljubljani, počevši od odlučnosti u saniranju banaka kroz njihovu dokapitalizaciju, čime su brže rješavani tzv. loši i rizični plasmani banaka. U Hrvatskoj pak kako su banke u privatnom vlasništvu nije bilo jedinstvene strategije nego se loši plasmana pokušavaju riješiti same banke a to baš i ne ide najboljim putem. Stojić naglašava i da je Vlada u Ljubljani odlučnije i dosljednije provodila svoje mjere restrukturiranja brže prilagođavajući tržište rada, odlučnije smanjenje socijalnih izdataka i usmjerenost na novi investicijski ciklus. No, Hrvatskoj kao i Sloveniji potreban je niz strukturnih prilagodbi od čega će zavisiti njihova daljnja ekonomska kretanja. Najvažnije i najteže za obje zemlje bit će racionalizacija ogromne javne potrošnje, prije svega reforma javne uprave iz skupe i slabo učinkovite u suvremenu državnu administraciju kakvu uglavnom imaju starije članice EU.